U tekstu objavljenom u Jutarnjem listu, dana 26. listopada 2020., pod nazivom „Državi prijeti val tužbi zaposlenika javnih službi za neisplatu povišice 2016. godine“, navedeno je kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske 22. travnja 2020. godine donio rješenje kojim je dopustio umješaču na strani tuženika podnošenje revizije protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu, donesene u korist zaposlenika.
Podsjećamo da o ulasku umješača u spor (Republike Hrvatske zastupane po DORH-u) odlučuje sud. Prema podatcima koje posjedujemo, a tiču se javnih službi koje su do sada podnijele tužbe, niti jedna drugostupanjska presuda (županijski sudovi) nije bila protiv zaposlenika.
Naime, tijekom prvostupanjskog postupka umješač na strani tuženika (kao i tužitelj), prilaže dokaze pa tako umješač u spise redovito dostavlja i gornje rješenje o dopuštanju revizije, dok ignorira činjenicu da je nakon tog datuma (10. lipnja 2020.) isti taj VSRH odbacio drugi prijedlog umješača za podnošenje revizije, a koji je sadržajno identičan. Također, DORH tijekom trajanja sporova, niti u jednom predmetu, koji su nama dostupni, kao dokaz NIJE PRILOŽIO NITI JEDNU PRESUDU ŽUPANIJSKOG SUDA PROTIV ZAPOSLENIKA pa se s pravom pitamo koja je to neujednačena praksa županijskih sudova, i ukoliko ona postoji, zašto ju DORH već odavno ne prilaže kao dokaz u svoju korist. Zaposlenici javnih službi imaju pravo znati o kojim se to drugostupanjskim presudama radi te stoga:
POZIVAMO DORH TE VSRH (KAD VEĆ JAVNO IZNOSI PODATAK DA NA RAZINI DRUGOSTUPANJSKIH SUDOVA POSTOJI NEUJEDNAČENA PRAKSA TE JAVNO OBJAVLJUJE PODATKE O DOPUŠTANJU REVIZIJE), DA, ISTO TAKO, JAVNO IZNESU I PODATKE KOJA JE TO TOČNO RAZLIČITA PRAKSA DRUGOSTUPANJSKIH SUDOVA, I UKOLIKO POSTOJI, ZAŠTO JU NE PRILAŽU KAO DOKAZ U MNOGOBROJNIM SPOROVIMA U TIJEKU, A O ČEMU OVISI I STAV MNOGIH ZAPOSLENIKA HOĆE LI POKRETATI TUŽBE.
U članku se oglasio i glasnogovornik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Željko Pajalić i podsjetio „kako je revizija izvanredni pravni lijek kojim je zakonodavac omogućio Vrhovnom sudu osiguranje ustavne zadaće ujednačavanja sudske prakse u spornim pravnim pitanjima" te je u tekstu navedeno i da na sudu tvrde kako „postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova, a time i potreba za ujednačavanjem. Time što je dopustio podnošenje revizije, Vrhovni sud nije zauzeo svoje shvaćanje o spornim pitanjima“.
Kad već glasnogovornik VSRH-a naglašava kako je „Vijeće dopustilo podnošenje revizije budući da je zaključilo da se radi o pravnim pitanjima važnim za presuđivanje u konkretnom predmetu, a koja su, osim toga, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava“, zašto ne izvještava cjelovito i objavi koja je to neujednačena praksa županijskih (drugostupanjskih) sudova jer je upravo VSRH taj koji ima neujednačenu praksu. Štoviše, u gore navedenom predmetu revizija je dopuštena, no u drugom identičnom predmetu, prijedlog za dopuštanje revizije je odbačen, iako je prijedlog podnesen od iste osobe (državne odvjetnice u Zagrebu) te se, ponavljamo, radi i o doslovno identičnom tekstu! Stoga se postavlja i pitanje je li moguće da će VSRH ujednačavati praksu koja je već ujednačena ili će ujednačavati svoju vlastitu praksu jer je očigledno, (prema dosadašnjoj praksi) da svi nadležni županijski sudovi na području Republike Hrvatske imaju jedinstven stav kojim se usvajaju tužbeni zahtjevi zaposlenika, dok, u isto vrijeme, VSRH (koji ima ustavno pravo ujednačavati sudsku praksu) ne može ujednačiti sam sebe.
