Tekst napisala: Karmela Šegvić, pravna savjetnica Područnog ureda Split, Sindikat hrvatskih učitelja
U Hrvatskoj je čak dva puta izmjena Zakona o radu kojom se propisuje razlika u korištenju prava iz kolektivnih ugovora za članove i nečlanove sindikata, dovela do toga da Ustavni sud takve odredbe proglasi protuustavnima.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. godine, u čl. 53., propisuje doprinos solidarnosti kojim se mogla urediti obveza radnika koji nisu članovi sindikata da za vrijeme važenja kolektivnog ugovora plaćaju naknadu za povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom. Ustavni sud svojom Odlukom broj: U-I-2766/2003 i dr. od 24. svibnja 2005., ovakvu odredbu Zakona o radu proglasio je neustavnom.
Doprinos solidarnosti bio je propisan na način da naknada za nečlanove sindikata, a za povoljnosti ugovorene kolektivnim ugovorom, ne može iznositi više od 65% sindikalne članarine koju članovi plaćaju sindikatu koji je sklopio kolektivni ugovor, a ako ga je sklopilo više sindikata, doprinos solidarnosti nije mogao iznositi više od 65% prosječne članarine sindikata potpisnika, a nikako nije mogao iznositi više od 1% neto plaće radnika.
Odredbu je ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske kao neustavnu pozivajući se na slobodu udruživanja iz čl. 43. Ustava kojom se „jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom.“ Također se pozvao i na čl. 59. st. 1. Ustava Republike Hrvatske koji glasi: „Radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa, svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati.“
Ustavni sud u svojoj Odluci navodi „da se navedenim ustavnim odredbama jamči ne samo sloboda osnivanja sindikata i drugih udruga i sloboda uključivanja i istupanja iz udruga, dakle sloboda udruživanja u pozitivnom značenju, već i sloboda izbora ne biti članom udruge, tj. negativna sloboda udruživanja.“
Zakon o radu je opet izmijenjen 2022. godine sa odredbom o razlikovanju člana i nečlana sindikata i to na način da je propisano u čl. 54. (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu): „Prava koja nisu propisana ovim Zakonom odnosno materijalna prava iz članka 90.a stavka 1. točke 1. ovoga Zakona mogu se kolektivnim ugovorom ugovoriti u većem opsegu za članove sindikata koji su pregovarali o kolektivnom ugovoru.“
Također je u čl. 54. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da: „Prava iz stavka 4. ovoga članka ostvaruju oni članovi sindikata o kojima je sindikat obavijestio poslodavca.“
Navedene odredbe Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom U-I-242/2023 i dr. od 23. svibnja 2023. proglasio je neustavnima i to sa retorikom potpuno sličnom kao i kod prve, prethodno navedene, Odluke.
Ustavni sud Odlukom kojom smatra protuustavnima izmjene Zakona o radu, navodi da su navedene odredbe Zakona o radu protivne Ustavu i to: članku 14. („Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.“), članku 43. st. 1. („Svakom se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati u skladu sa zakonom.“), članku 55. st. 1. ("Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.“) i 59. st. 1. („Radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa, svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati.“).
Ovdje je važno naglasiti dva izdvojena mišljenja sudaca Ustavnog suda koji se nisu složili sa odlukom da su odredbe o razlikovanju člana i nečlana sindikata protuustavne. Sudac Andrej Abramović naglašava da „osporene norme nisu diskriminatorne. Diskriminacija je kad se s istima postupa različito. To ovdje nije slučaj, jer osporene norme ne reguliraju plaću, dakle, ne narušavaju princip »ista plaća za isti rad«. Osporene norme odnose se na primitke iz čl. 90a. ZOR, prigodne nagrade, koji se izrijekom (čl. 90a. st. 3. ZOR) ne smatraju plaćom, a radnik ih tek može – dakle, ne mora – ostvariti kroz kolektivno ugovaranje.“ Naime, sudac Abramović kvalitetno argumentira tvrdnju o tome da nema kolektivnog pregovaranja, takvog dodatnog primitka ne bi ni bilo. Prema tome članovi sindikata učlanjeni u sindikat doprinijeli su takvoj borbi i dodatnim pravima, a što oni koji nisu članovi sindikata nisu. On smatra da se radi o pozitivnim odredbama kojima se potiče učlanjenje u sindikate jer samo snažni sindikati sa brojnim članstvom mogu dovesti do socijalne pravde, a što je jedna od ključnih ustavnih vrednota. Sutkinja Ingrid Antičević Marinović navodi da ovakve odredbe Zakona o radu o razlikovanju prava člana i nečlana sindikata, „imaju za cilj promicanje socijalnog dijaloga, jačanje sindikalnog djelovanja, a što je sve posebno značajno u vremenu sve većeg opadanja članova sindikata. Osporavane odredbe upravo idu u prilog osnaživanja kolektivnog pregovaranja.“
Važno je naglasiti da je Republika Hrvatska temeljem EU Direktive o primjerenim minimalnim plaćama obvezna donijeti Akcijski plan poticanja kolektivnog pregovaranja, a o čemu će više biti riječi u idućim člancima. Važno je spomenuti i činjenicu da razlikovanje člana i nečlana sindikata zapravo dovodi do toga da se potiče radnike da se učlanjuju u sindikate jer bi tako bili zaštićeni kolektivnim ugovorima koji bi doveli do većih prava radnika, počevši od većih plaća, materijalnih prava i ostalih prava radnika, a sve u svrhu dosezanja visoke razine zaštite radničkih prava, a što je jedan od temelja razvoja ljudskih prava.
Prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu naglašavali smo da se radi o dugogodišnjem rješavanju problema članova sindikata u odnosu na nečlanove, a vezano uz korištenje prava iz kolektivnih ugovora. Izmjene Zakona o radu usmjerene su omogućavanju većeg opsega prava za članove sindikata u odnosu na nečlanove iz razloga što članovi financiraju rad sindikata tj. kolektivno pregovaranje, a prava iz kolektivnog ugovora koriste svi zaposlenici, tj. i nečlanovi sindikata. Između ostalog članovi sindikata uključeni su u cjelokupni proces rada sindikata, donošenja odluka i pregovaranja kao i provođenja različitih sindikalnih aktivnosti, a sa ciljem ostvarivanja svojih prava. Možemo reći da se radi o jednoj vrsti stimulacije za učlanjenje u sindikat obzirom da su sindikati sa većim brojem članova snažniji i imaju veću pregovaračku moć za ugovaranje kolektivnih ugovora, a s ciljem zaštite prava radnika.
Socijalni dijalog i rad sindikata jedan su od najvažnijih sustava zaštite prava radnika. S obzirom na to da je utjecaj i ugovaranje prava kolektivnim ugovorom najsnažniji element kojim se propisuju prava radnika u određenom sektoru u kojem sindikat djeluje, važno je podržavati rad sindikata. Sindikati su jaki onoliko koliko su snažni i brojni njihovi članovi. Sa što većim brojem članova sindikata i njihovim angažmanom, sindikati imaju veću ovlast i snagu u pregovaranju za bolje radne uvjete kroz kolektivne ugovore. Nakon ugovaranja kolektivnim ugovorom boljih prava za radnike u obrazovanju, negoli to propisuje sam Zakon o radu, ta ista prava imaju svi radnici u obrazovanju. Članovi sindikata svojim članstvom podržavaju rad sindikata, a time i bolja prava za njih same ali i za cjelokupni sustav rada.
Pojedine države Europske unije već dugi niz godina imaju odredbe o razlikovanju člana i nečlana kroz zakone i kolektivne ugovore, a o čemu će uskoro u idućem članku biti riječi. Usvajanje dobre prakse drugih država radi zaštite prava radnika je definitivno nešto čemu ćemo posvetiti iduće članke, a kao uvod u novu školsku godinu i nastavak kolektivnog pregovaranja koje nas tek čeka.
