7. studenoga održan je 10. krug pregovora za TKU. Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić otvorio je sastanak te je odmah započet razgovor o pitanju prijevoza.
Riječ je preuzeo koordinator Branimir Mihalinec komentirajući prijedlog pregovaračkog odbora Vlade RH koji se do sada nije promijenio na bolje, već na gore. Naime osim malih izmjena (zamjena pojma adrese stanovanja s pojmom prebivališta sukladno Zakonu o prebivalištu) koje niti neće zaživjeti ako se ne isprave ključni nedostaci, „maštovita“ je zamisao pregovaračkog odbora Vlade RH da se zaposlenicima koji putuju iznad 100 km od mjesta stanovanja do mjesta rada, ne plaća nikakva naknada nakon 100 km.
Od strane sindikata izrečena su četiri temeljna pitanja koja se trebaju pod hitno riješiti:
Imaju li pravo na prijevoz oni koji su udaljeni 2 km od mjesta rada ili na to imaju pravo i oni koji su udaljeni 1 km, jer nije isto hodati do škole po zimi i po ljeti te s „vrećicama punih testova i domaćih zadaća za ispravljanje te materijalima za rad, koje nerijetko učitelji donose od svojih kuća“.
Redefiniranje pojma organiziranog radnog vremena jer učitelji, nastavnici, liječnici, profesori i medicinske sestre nemaju „tipično radno vrijeme“, a pored svega škole i ambulante nalaze se nerijetko na izdvojenim područjima.
Neorganizirani prijevoz – naknada stvarnih troškova
Cijena prijevoza koja po sindikalnom izračun iznosi minimalno 1,34 kn po kilometru.
Naglašeno je također da se ovdje radi o naknadi troška, a ne nekom dodatku te se radi toga mora omogućiti pravedna cijena na kojoj se ne treba zarađivati, ali se nikako ne smije niti gubiti.
Nakon toga dogodila se burna prepirka jer su neki od članova pregovaračkog odbora Vlade RH začinili atmosferu s izjavama poput „
nije intencija nadoknaditi stvaran trošak…moramo se voditi načelom ekonomičnosti….iznosi su zadani da bi se svaka situacija riješila bilo bi potrebno 300 članaka…“
Šlag na kolaču bila je izjava da
radnici koji rade na udaljenosti više od 100 km od mjesta prebivališta ne bi trebali uopće prihvaćati takve poslove jer se nakon toliko duge vožnje zaposlenik jako umori i više nije sposoban za efektivan rad pa od njega poslodavac nema koristi
…što znači da se
zaposlenicima koji putuju više od 100 km odbija platiti ikakav trošak nakon 100 km.
Također je izražen stav da
ukoliko npr. profesor radi 90% u Zagrebu, a 10% radnog vremena u Splitu, to je njegov izbor pa se tih 10% ne bi trebalo plaćati
.
Ujedno su napomenuli da treba poticati zdrav način života i pješačenje, no naglasili smo da je jedna stvar hodati u slobodno vrijeme a druga hodati po nevremenu i s radnim materijalima na posao.
Ovakve namjerne ili nenamjerne provokacije bile su gubitak vremena te je Mihalinec izjavio da se možemo prepirati do slijedeće godine dokazivanjem tko je u pravu, a sindikalna strana neće se dati smesti pa bi trebali pokušati doći do bar nekih zajedničkih stavova.
Ono što je pregovarački odbor načelno prihvatio je prijedlog sindikata da se zaposlenicima s distrofijom i oboljenjima srodnih mišićnih i neuromišićnih oboljenja, s tjelesnim oštećenjima donjih ekstremiteta, paraplegijom, multiplom sklerozom, reumatoidnim artritisom te slijepe osobe imaju pravo na prijevoz bez obzira na udaljenost od mjesta stanovanja.
Nakon odbijanja pregovaračkog odbora Vlade RH da svoju argumentaciju o cijeni prijevoza iznese prometni stručnjak Marušić, jer, kako oni kažu, nećemo raspravljati o cijenama gume, sindikalna strana ipak je inzistirala da se iznese stručno mišljenje.
Tako je Marušić naglasio da je računao vožnju na posao, ne obiteljsku vožnju te najjeftinije troškove prijevoza (od guma na dalje…) te da taj trošak ne može ići ispod onog koje je dobio analizom, odnosno 1,34 kn po kilometru.
Predstavnici Vlade RH primili su na znanje analizu te je dogovoren novi sastanak pregovaračkog odbora za petak, 10. studenoga 2017. godine, u prostorijama Sindikalnog doma.
Nadamo se da ćemo tada napokon proći cijeli prijevoz te uskladiti stajališta, jer na dosadašnje prijedloge Vlade RH ni u kojem slučaju ne možemo pristati.
