Tekst napisala: Dajana Krnek, pravna savjetnica Sindikata hrvatskih učitelja

Zaprimili smo upit o pravu na korištenje godišnjeg odmora iz prethodne godine radnika koji isti nije mogao iskoristiti do 30. lipnja 2024. tekuće godine zbog privremene nesposobnosti za rad pa radi cjelovite argumentacije i jasnoće pitanja upućujemo na relevantne odredbe propisa koji reguliraju predmetno pitanje.

Zakon o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023) u članku 84. stavku 4. propisuje kako godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike vezano za citirani članak dalo je 5. lipnja 2020. sljedeće mišljenje:

„Odredbom članka 84. stavka 4. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17 i 98/19), o prenošenju godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti, omogućeno je radniku da isti iskoristi po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine.

Ovom odredbom kogentne naravi, štiti se radnika od mogućih odgoda i zakidanja u pravovremenom ostvarivanju njegova prava na plaćeni godišnji odmor, na način da se Zakonom utvrđuje mogućnost prenošenja godišnjeg odmora te određuje krajnji rok do kojega poslodavac mora osigurati radniku korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora.

Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, radnik koji bi se nakon bolovanja (privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti) vratio na rad sredinom lipnja tekuće godine i koji zbog bolesti nije iskoristio godišnji odmor za prethodnu kalendarsku godinu, imao bi pravo stečeni godišnji odmor iz prethodne godine prenijeti i iskoristiti do 30. lipnja tekuće godine. Nakon toga datuma, godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine više ne bi mogao iskoristiti.

Drugim riječima, u slučaju okončanja radnikove privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti tijekom mjeseca lipnja tekuće godine, uslijed čega nakon povratka na rad radnik ne bi „stigao“ u cijelosti iskoristiti godišnji odmor iz prethodne kalendarske godine koji je započeo, poslodavac ne bi bio dužan tome radniku nakon 30. lipnja osigurati korištenje godišnjeg odmora za prethodnu kalendarsku godinu, niti bi radi toga mogao trpjeti štetne posljedice.

Poslodavac koji bi, u takvome pretpostavljenom slučaju, s radnikom dogovorio da se započeto korištenje godišnjeg odmora stečenog u prethodnoj godini, nastavi bez prekida i nakon 30. lipnja, sve do njegova isteka u cijelosti, mogao bi radi toga, nakon inspekcijskog nadzora, ipak prekršajno odgovarati, unatoč tome što sama priroda takva dogovora postignutog na zahtjev radnika, ne bi upućivala na namjeru zlouporabe prava radnika zaštićenog kogentnom normom. Takvo stajalište izražava novija sudska praksa Visokog prekršajnog suda.“

Dakle, tumačeći odredbu ZOR-a strogo formalistički, iako je jasno da je propisana s ciljem i svrhom da zaštiti radnike, iz iste bi proizlazilo da radnik nakon proteka 30. lipnja sljedeće kalendarske godine od one u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, a koji iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti iskoristiti u cijelosti ili u dijelu godine do propisanog roka, gubi pravo na godišnji odmor.

Navedeno mišljenje, kao i sudska praksa na koju se MRMS poziva u danom mišljenju, protivna je Konvenciji br. 132 o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) čija je Republika Hrvatska stranka, kao i sudskoj praksi Europskog suda koja je obvezujuća za članice Europske unije.

Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju br. 132 o plaćenom godišnjem odmoru (revidirana) Međunarodne organizacije rada i  objavljena je u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« broj 3/02.  

Podsjećamo da Ustav RH propisuje kako „međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“

Članak 6. stavak 2. Konvencije propisuje kako se razdoblja nesposobnosti za rad koja su posljedica bolesti ili ozljede ne mogu računati kao dio minimalnog godišnjeg odmora.

Vezano za navedenu odredbu Odbor stručnjaka za primjenu konvencija i preporuka (CEACR) Međunarodne organizacije rada u svojim komentarima upućenima Vladi RH primjećuje da prema Zakonu o radu radnik ima pravo iskoristiti godišnji odmor koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je odobren zbog bolesti, do 30. lipnja sljedeće godine. Odbor podsjeća, u vezi s tim, da Konvencija zahtijeva da se svako razdoblje plaćenog godišnjeg odmora koje se ne može iskoristiti zbog bolesti ili ozljede odgodi, ali ne izgubi ili da se nadoknadi (osim u slučaju prestanka radnog odnosa). Stoga je od Vlade RH višekratno tražio objašnjenje kako se u zakonu i praksi osigurava da se svaki neiskorišteni dopust zbog bolesti koji se ne može iskoristiti prije 30. lipnja sljedeće godine ne gubi nego odgađa.

Odbor (CEACR) nadalje primjećuje da je Sud pravde Europske unije (predmet C-350/06) ponovno potvrdio neotuđivi karakter prava radnika na plaćeni godišnji odmor – izričito se pozivajući na relevantne odredbe Konvencije MOR-a br. 132 – i jasno utvrdio da se zaposleniku koji nije imao priliku iskoristiti godišnji odmor ne može ugasiti godišnji odmor čak ni ako je bilo koje prijenosno razdoblje isteklo.

Zahtjevi za prethodnu odluku Europskog suda u predmetu C-350/06 odnose se na tumačenje članka 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim aspektima organizacije radnog vremena, a koja je preuzeta Zakonom o radu te se ista ima tumačiti na način kako ju tumači Europski sud. Odredba glasi: „Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.“ Članak 17. Direktive 2003/88 dopušta državama članicama da odstupe od određenih odredaba Direktive. Nije dopušteno odstupanje u odnosu na članak 7. Direktive.

Sud u navedenoj presudi utvrđuje kako nije sporno da je svrha prava na plaćeni godišnji odmor omogućiti radniku odmor i uživanje u razdoblju opuštanja i razonode. Svrha prava na bolovanje je drugačija. Ono se daje radniku kako bi se oporavio od bolesti. (stavak 25.)

Nadalje u stavku 30. navodi: „Prema praksi Suda, dok se pozitivni učinak koji taj dopust ima za sigurnost i zdravlje radnika u potpunosti iskorištava ako se koristi u za to propisanoj godini, odnosno tekućoj godini, značaj tog razdoblja odmora u tom pogledu ostaje ako se koristi tijekom kasnijeg razdoblja.“

Sud u stavku 52. zaključuje kako se članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ mora tumačiti na način da isključuje nacionalno zakonodavstvo ili praksu koja predviđa da pravo na plaćeni godišnji odmor prestaje na kraju godine godišnjeg odmora i/ili tijekom razdoblja utvrđenog nacionalnim pravom, čak i ako je radnik bio na bolovanju cijelu ili dio godine dopusta i ako je njegova nesposobnost za rad trajala do kraja radnog odnosa, što je bio razlog zašto nije mogao ostvariti njegovo pravo na plaćeni godišnji odmor.

Zaključno, radnik koji nije iskoristio godišnji odmor do 30. lipnja tekuće godine jer je bio na bolovanju cijelu ili dio prethodne godine u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor neće izgubiti pravo na godišnji odmor, već će se odgoditi njegovo korištenje. Postupanje poslodavca protivno navedenome u suprotnosti je s ciljem i svrhom navedenih odredbi Konvencije br. 132 i implementirane Direktive 2003/88/EZ te praksi Europskog suda koji čine dio pravnog poretka RH. Sukladno Ustavu RH svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.