Suradnja roditelja i škola u demokratizaciji škola te provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja
Od 1991. godine, Republika Hrvatska razvija se kao samostalna zemlja demokratskog uređenja kojem je temelj građansko društvo. Unatoč tome, ni jedna hrvatska Vlada nije pronašla način da se Građanski odgoj i obrazovanje kao zaseban nastavni predmet (ili kroz druge oblike formalnog obrazovanja) uvede u hrvatske škole iako se od 1999. godine pod nazivom Odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokratsko građanstvo dio tih sadržaja provodi kao neobvezno međupredmetno područje, najčešće modularno, kroz izvannastavne i projektne aktivnosti unutar školskog sustava. Kako za institucije formalnog obrazovanja, tako i za organizacije civilnog društva koje promiču neformalne obrazovne programe u ovom tematskom području, namjera provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja unutar školskog sustava svakako predstavlja izazov kojeg moraju prihvatiti, a iznad svega na kojem moraju surađivati mnoge društvene instance. Pa ipak, uloga roditelja osnovnoškolskih i srednjoškolskih učenika u provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja često biva zanemarena iako je uključenost svih društvenih aktera, pa tako i roditelja, jedna od ključnih vrijednosti svakog progresivnog obrazovnog sustava.
Građanski odgoj i obrazovanje sastoji se od skupa tema koje su važne za izgradnju osoba koje će sudjelovati u životu svojih zajednica kao osviješteni i aktivni građani, koji će ispunjavati svoje odgovornosti te poznavati i braniti svoja i tuđa prava, kao i sam demokratski ustroj društva u kojem se obrazuju i žive. Građanski odgoj u dosad najrazrađenijoj varijanti kurikuluma na planu Republike Hrvatske, sastoji se od šest sadržajnih dimenzija. To su društvena dimenzija, ljudsko – pravna dimenzija, politička dimenzija, kulturalna dimenzija, gospodarska ili ekonomska dimenzija te ekološka dimenzija. Sustavna provedba Građanskog odgoja i obrazovanja važna je kako ne bi postojale velike varijacije u kvaliteti i tematskom opsegu sadržaja koji se izvode u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja. Iako je važno ostaviti prostor slobode u izvedbi programa Građanskog odgoja i obrazovanja, a koji će omogućiti nastavnicima prilagodbu različitim okolnostima, različitim kontekstima i temama koje su važne za različite lokalne zajednice, tematska i metodička jezgra Građanskog odgoja i obrazovanja morala bi biti očuvana bez obzira gdje se on izvodio.
Uključivanje roditelja u rad škola jedan je od važnih elemenata u razvoju i operacionalizaciji modela demokratskih škola. Demokratizacija škola jedan je od dalekosežnijih ciljeva mnogih od različitih aktera koji su zainteresirani i za Građanski odgoj i obrazovanje u školama. U svojim temeljima, demokratsko upravljanje školom bazira se na ljudskim pravima, ovlašćivanju i sudjelovanju učenika, osoblja i svih sudionika u donošenju odluka u školi. Demokratizaciju škola moguće je promatrati kao zalog za širu demokratizaciju u društvu na svim planovima, upravo zato što bi kroz demokratizirano školovanje demokratsko iskustvo stjecali svi od učeničke do odrasle dobi, a to iskustvo može poslužiti kao temelj za učenje i kasnije reproduciranje obrazaca ponašanja odgovornih i aktivnih građanki i građana. Kako bi roditelji bili uključeni u rad škola sukladno mogućnostima djelovanja koje im omogućava Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi – a to su vijeća roditelja i školski odbori – potrebno je poduzeti korake koji su od presudnog značaja za stvarnu participaciju bilo koje populacije u bilo kojem kontekstu, a to su aktivnosti informiranja o mogućnostima participacije, provođenje edukacije, poticanje na participaciju i institucionalizacija kroz afirmiranje kanala za participaciju te uspostavu dvosmjerne komunikacije. Naposljetku, upravo je temeljno demokratsko načelo kako svi oni na koje se neka odluka s općim važenjem odnosi trebaju biti uključeni u njezino donošenje, čime je interes roditelja u potpunosti opravdan i važan za svaku diskusiju o demokratskim praksama škola, a time i provedbe programa Građanskog odgoja i obrazovanja.
* * *
Prema nedavnom ispitivanju razmišljanja i stavova roditelja o provedbi Građanskog odgoja i obrazovanja u školama njihove djece, a kojeg je provela skupina polaznika Mirovnih studija, obrazovnog programa Centra za mirovne studije u Zagrebu, čak 132 (44.2 %) roditelja od 298 ispitanika uopće nije bilo upoznato s programom Građanskog odgoja i obrazovanja u školama koje polaze njihova djeca. Pritom je čak 200 (67.1 %) ispitanika odgovorilo kako nisu upoznati s načinom na koji se provodi program Građanskog odgoja i obrazovanja unutar škola čije obrazovne programe polaze njihova djeca. Isto tako, djeca najvećeg broja ispitanika, njih 266 (85.2 %), učenici su osnovnih škola.
Generalno, osnovne i srednje škole uključuju roditelje u programe provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja. Međutim, njihova je uključenost najčešće pasivnog karaktera, primjerice dolazak na školske priredbe ili projektne dane. Ali opet, želja roditelja za većom uključenošću u aktivnu provedbu Građanskog odgoja i obrazovanja svakako je evidentna što su pokazali i rezultati ispitivanja. Tako jedna majka ističe kako bi je motivirali: „…dobro razrađeni programi i spremnost osoblja škole da ih kvalitetno provede i uvaži prijedloge roditelja.“ S druge strane, napori škola da uključe roditelje u aktivnosti koje se bave temama Građanskog odgoja i obrazovanja, često postižu slab uspjeh, ponajviše zbog slabog odaziva roditelja učenika. Razlozi za takvu situaciju su mnogostruki, ponajprije pomanjkanje vremena kojeg roditelji (ne)mogu izdvojiti za školske projekte, uopće za aktivno sudjelovanje u kreiranju školskih kurikuluma, a školama ponekad nedostaje vještina i drugih kapaciteta da na kvalitetan način i pravovremeno informiraju, uključe i motiviraju roditelje za sudjelovanje u školskim aktivnostima.
Kao najčešće aktivnosti koje se provode u školama u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja, ispitani roditelji navode sudjelovanje učenika na ekološkim radionicama ili akcijama čišćenja okoliša, zatim djelovanja učenika u lokalnoj zajednici i školske humanitarne projekte. Potom slijede poučavanja vezana uz razvoj komunikacijskih vještina/nenasilne komunikacije, rješavanja sukoba, timskog rada i suradnje. Roditelji također navode kako škole koje polaze njihova djeca podučavaju svoje učenike o uvažavanju različitosti i multikulturalnosti. Međutim, tek 1.01 % roditelja potvrđuje kako su informirani da se u školama provode edukacije vezane uz financijsku pismenost učenika, iako čak 207 (70.7 %) ispitanika smatra da bi edukacije vezane uz financijsku pismenost bile uglavnom ili od izrazite koristi za odgoj, obrazovanje i razvoj njihove djece. Aktivnosti koje i dalje prednjače u percepciji roditelja kao važne za odgoj, obrazovanje i razvoj učenika su, sukladno trenutačnim društvenim kretanjima u Europi i svijetu, poučavanje vezano uz razvoj komunikacijskih vještina/nenasilne komunikacije, rješavanja sukoba, timskog rada i suradnje te učenja o uvažavanju različitosti i interkulturalnosti.
Poželjne teme unutar Građanskog odgoja i obrazovanja koje roditelji smatraju korisnima, ali koje se prema njihovim saznanjima uopće ne provode u školama koje pohađaju njihova djeca su ponajprije učenja o pravima i odgovornostima te kako i zašto zaštiti svoja i tuđa prava. Također, roditelji ističu kako smatraju korisnima edukacije koje se odnosne na političku pismenosti učenika, odnosno učenje kako djelovati u okviru političkog okruženja i poticanje na aktivnu sudjelovanje građana u procesima donošenja odluka. Na kraju, 73 (20.6 %) ispitanika smatra kako škole nedovoljno educiraju učenike o sustavu ekonomije, monetarnom sustavu, radničkim pravima, zapošljavanju i novcu.
Stoga roditelji predlažu kako bi u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja obrazovni radnici trebali posvetiti više prostora temama koje uključuju edukacije o toleranciji, uvažavanju različitosti, multikulturalnosti i interkulturalnosti. Također, ispitanici ističu kako bi obrazovni radnici trebali posvetiti više prostora u svojim planiranjima programima koji kod učenika razvijaju „vještine mira“, odnosno socijalne i komunikacijske vještine te vještine nenasilnog rješavanja sukoba uz poticanje učenika na razmišljanje o svojim i tuđim pravima. Preuzimanje osobne odgovornosti za svoje postupke također je jedna od tema koju ističu roditelji, ali i razvoj svijesti o klimatskim promjenama, održivom razvoju i ekologiji. Financijska i politička pismenost također prednjače među važnijim temama u interesu roditelja, a time bi te teme trebale biti i u interesu obrazovnih djelatnika. Zanimljivo, tek je zanemariv broj roditelja istaknuo kako bi teme poput bontona, etike, volontiranja, očuvanja narodne baštine – trebale biti teme kojima bi se unutar Građanskog odgoja i obrazovanja moralo posvetiti više pažnje u školama. Na kraju, samo je četvero ispitanika istaknulo kako je razvitak kritičkog mišljenja kod učenika tema, odnosno sposobnost koju bi obrazovni djelatnici trebali dodatno poticati i razvijati unutar školskog sustava i programa Građanskog odgoja i obrazovanja.
* * *
Drugi dio upitnika za roditelje bavio se njihovim zadovoljstvom i prijedlozima vezanim za njihovo uključivanje u rad škole. Pritom je čak 76 (86.3 %) roditelja, od 88 koji su odgovorili na pitanje: „Jeste li zadovoljni načinom kako škole uključuju i motiviraju roditelje da se aktiviraju u procesu provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja?”, odgovorilo kako su izrazito nezadovoljni, dok je tek 6 (6.8 %) roditelja zadovoljno načinom kako ih škole uključuju u proces provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja. Tako jedan od roditelja komentira:
“Škole ne rade ništa ili odrađuju minimum. U moru nepotrebnih informacija djeca ne uče o ničemu što će im u životu doista trebati. Izrazito je loše stanje u školama iz kojih izlaze zbunjeni mladi ljudi bez ikakvog cilja. Škola u Hrvatskoj je sama sebi svrha, a trebala bi služiti društvu i dati nam nadu za bolje sutra.”
Majka jedne učenice napominje:
„Nisam zadovoljna jer se u našoj školi provodi vjerski odgoj, a ne građanski. Roditelje se traži da se angažiraju oko pečenja kruha tako da svećenik u školi može služiti misu (kod nas u školu svećenik ne dolazi radi blagoslova, nego održi misu na kojoj svi moraju biti prisutni). Roditelje se traži da se aktiviraju samo radi financiranja školskih projekata kao što je: donošenje papira u školu, kupovina sapuna, donacije za rolete i sl.”
Tek je jedan od ispitanika bio izrazito zadovoljan načinom kako škole uključuju i motiviraju roditelje u procesu provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja, naime onaj čije dijete pohađa privatnu školu. Međutim, uzorak je suviše malen da bismo pozitivan odgovor mogli koristiti kao oglednu referencu. Ipak, neki roditelji ističu da su zadovoljni s programom i temama građanskog odgoja, ali mise da su obrazovni djelatnici u strahu od toga kako provesti, npr. nastavnu jedinicu o toleranciji ili poštivanju različitosti. Baš kao što i napominje jedan od ispitanika:
„Uvijek ima roditelja koji će prigovoriti i prijaviti učitelja jer uči dijete da poštuje sve druge nacionalnosti. Ili pak ima učitelja koji se ne slažu s nekim temama (protivi se njihovim vjerovanjima) pa ne provode u potpunosti građanski odgoj. Trebalo bi napraviti priručnik za učitelje s radionicama i predavanjima koja bi morali odrađivati.“
Isto tako, roditelji naglašavaju:
“Zanima me povezivanje činjenica koje učenicima netko suhoparno izdiktira s konkretnim situacijama. Dovoljno je uzeti novine i proći nekoliko naslova. Materijala koliko hoćeš, a djeci su imena, situacije, političari poznati. Oni ne povezuju recimo pojam "predsjednik Sabora" s konkretnom osobom o kojoj stalno slušaju. Ne bave se konkretnim situacijama u školi, u kući, ne kuže zašto baka i djeda imaju penzije manje od njihovih džeparaca, zašto je OK da se netko ofarba u zeleno ako želi ili voli osobu bitno stariju/mlađu/istospolnu. Generalno se djecu podcjenjuje pa im se niti ne nude objašnjenja koja su iole intelektualno zahtjevnija. Ovo vrijedi opet i za roditelje, ne samo za odgoj i edukaciju izvan kuće.”
Ankete su pokazale da je gotovo 67 % ispitanika motivirano za uključivanje u promicanje Građanskog odgoja i obrazovanja u školama njihove djece , ali i šire od školskih ustanova. Od različitih oblika i mogućnosti uključivanja roditelja u rad škole ili nastavu, roditelji su najviše zadovoljni informiranjem koje provodi škola o izvannastavnim aktivnostima i izbornim sadržajima koji se nude učenicima. Međutim, izrazito su demotivirani nemogućnošću uključivanja roditelja u nastavu, npr. kroz predstavljanje zanimanja. Također, izrazito se nezadovoljstvo roditelja očituje radom roditelja u Vijećima roditelja, ali i njihovom ulogom u Školskim odborima. Kao što napominje majka jedne učenice:
„Voljela bih da su roditelji više uključeni u rad škole. Na taj način bi se više povezali s djecom i djeca bi mogla školu promatrati kao prijateljsku ustanovu, a ne kao mjesto gdje ih se “davi” s bubanjem napamet. Na neki način jesam uključena u rad škole (članica sam Školskog odbora, predsjednica DND-a), no za sve aktivnosti udruge (sportske radionice, likovne radionice, dječji zbor) koje se provode (čak neke i u školi), škola (ravnatelj) ne pokazuje nikakav interes da doprinese ičemu.”
Motivaciju za suradnju sa školom pokazuje i jedan otac:
“Više puta sam održavao radionice vezane uz moje zanimanje u školama, ali i na svom radnom mjestu. Dalo bi se učiniti još puno više od toga. Kao što sam i prije naveo, trebalo bi organizirati više aktivnosti, u koje se roditelji, ali i šira zajednica, mogu aktivnije uključiti.”
Na kraju, majka jedne učenice napominje kako:
“ Ako učitelj misli jedno, a doma roditelji drugo, to može biti frustrirajuće za dijete koje ne zna koje informacije su točne i temeljem kojih će donositi nekakve odluke. Smatram da isključivo škola nije mjesto odgoja, već je to suradnja roditelja i škole koja će biti ujednačena. Također, smatram da roditelji ne bi trebali odgajati djecu isključivo prema vlastitim filozofskim/ religijskim i inim određenjima, kao sto to sugerira novi prijedlog Obiteljskog zakona. U odgoju su važne činjenice, znanost i točne informacije više nego nečiji osobni stav izgrađen na kulturološkoj pozadini.“
* * *
Doista, u provođenju Građanskog odgoja i obrazovanja, škola koja je usmjerena na učenika vidi roditelje kao svoje najvažnije partnere jer su upravo roditelji oni koji najbolje poznaju svoje dijete te zajedno sa školom dijele obostrani interes kako za njihov odgoj, tako i za obrazovanje svoje djece. Učitelji, dakle, trebaju uvažavati roditelje, kao što roditelji trebaju uvažavati učitelje. Njihove su uloge u odgoju i obrazovanju djeteta različite, ali ipak komplementarne. Učitelji, instruktori i ostali djelatnici u školama, ili na bilo kojem drugom mjestu, imaju pravo i odgovornost odlučivanja o pitanjima odgoja i obrazovanja koje se odvija u njihovim ustanovama. Međutim, roditelji i šira zajednica zainteresirani su za način poučavanja i za naučeno. Potrebno je roditeljima omogućiti predlaganje aktivnosti koje bi željeli razvijati u suradnji sa školom u sklopu Građanskog odgoja i obrazovanja. Uopće, voditelji škola i drugi obrazovni radnici moraju uspostavljati i njegovati širok raspon partnerskih odnosa čime se ujedno doprinosi demokratizaciji škola. Partnerski odnos, uzajamno poštovanje, dijeljenje informacija, osjećaja i vještina, dogovaranje i zajedničko odlučivanje, nužno je kako bi se ispunila zajednička odgovornost za ispravan razvitak djeteta. Pritom je obostrani konstruktivan napor, neizostavan za kvalitetan partnerski odnos i uključenost roditelja u provedbu školskih aktivnosti. Time bi se malim, ali sigurnim koracima pridonijelo zdravim preduvjetima osnovne misije Građanskog odgoja i obrazovanja – pozitivne društvene promjene.
Željko Martan
Napomena:
Ispitivanje među roditeljima o njihovim razmišljanjima i stavovima oko provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja u školama njihove djece, provela je skupina polaznika obrazovnog programa Centra za mirovne studije u Zagrebu: Blanka Čičak, Tanja Ćorić, Dražen Hoffmann i Željko Martan. Polaznici su proveli ispitivanje u sklopu svoje mentorske grupe koja se bavi tematikom provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama te suradnjom roditelja i škola u procesu demokratizacije škola. Mentorica im je bila Lovorka Bačić.
Glavni cilj ispitivanja bio je produbiti tematiku provedbe Građanskog odgoja i obrazovanja te uopće demokratizacije škola kroz percepciju roditelja; pitati ih za njihove stavove i razmišljanja te ne temelju dobivenih informacija nastaviti s radom na poboljšanju sustava na ovom tematskom području za sve obrazovne aktere – učenike, roditelje i škole. U ispitivanju je ukupno sudjelovalo 298 roditelja učenika polaznika osnovnih i srednjih škola.
Akcijsko istraživanje temeljilo se na kombinaciji kvalitativnih i kvantitativnih metoda. Prvi korak bio je pregled postojeće literature o građanskom odgoju, participaciji roditelja u upravljanju školama te demokratizaciji školama, osobito u hrvatskom kontekstu. U ovom su koraku konzultirana istraživanja u čijoj su izradi surađivale organizacije članice GOOD Inicijative za sustavno i kvalitetno uvođenje odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo u odgojno-obrazovne institucije te Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Konzultirana su postojeća istraživanja, analize te literatura koja opisuje postojeće modele uključivanja roditelja u suodlučivanje u školama.
U kvantitativnom dijelu istraživanja, provedena je online anketa među roditeljima djece školskog uzrasta. Iako je ukupna veličina uzorka u konačnici bila razmjerno velika za ovakav tip akcijskog istraživanja (N=312), rezultate ankete nije moguće smatrati poopćivima, budući da je anketa bila distribuirana putem mailing-lista, stranica na društvenim mrežama te kroz osobne kontakte sa školama i udrugama koje okupljaju i roditelje školske djece. Ova metoda uzorkovanja (prigodno uzorkovanje i tzv. snowball metoda uzorkovanja) omogućile su uključivanje razmjerno velikog broja ispitanika u ispitivanje, ali nastali uzorak nije moguće smatrati reprezentativnim – zahvatio je pretežno roditelje s područja Zagreba i Varaždina te roditelje osnovnoškolske djece. Najveći broj ispitanika, roditelji su djece u osnovnim školama (njih 266, odnosno 85.2 %). Uz pitanja koja je moguće kvantitativno obraditi – skale procjene slaganja s pojedinim tvrdnjama – veći je broj pitanja bio otvorenog tipa, odnosno ostavio slobodan prostor za iskaze ispitanika, čime su prikupljena i vrijedna detaljnija očitovanja o njihovim iskustvima u uključivanju u rad škola koje pohađaju njihova djeca, kao i njihove iskaze o prioritetima sadržaja iz domene građanskog odgoja.
Napokon, istraživanje je uključilo i metodu polustrukturiranih intervijua, provedenih sa stručnim suradnicima u dvjema zagrebačkim osnovnim školama. Ovi su intervjui bili vrijedni kao izvor informacija o perspektivi odgojno-obrazovnih institucija na uključivanje roditelja u rad škola, probleme s kojima se oni susreću i njihovim idejama o unapređenju sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja.
Ispitivanje je započelo 11. travnja 2018., a završilo je 22. travnja 2018. zatvaranjem online ankete. Rezultati ispitivanja predstavljeni su na konferenciji „Obrazovna reforma koja podržava građansku odgovornost i aktivnost – put ili stranputica?“ koju je organizirala GOOD inicijativa 28. svibnja 2018. u Zagrebu. Također, rezultate ispitivanja koristili su polaznici obrazovnog programa Centra za mirovne studije u svojim završnim radovima.
