U članku iz

o položaju učitelja govori i predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem.

Izvorni tekst: Školske novine

Svi oni koji su se školovali za učitelje bili su svjesni toga da se u obrazovanje ne ulaže, ali unatoč tome vole svoj posao

Kad na ulici upitate slučajnog prolaznika što misli o statusu učitelj, vrlo je vjerojatno da će vam onako s indignacijom reći da su to neradnici koji cijelo ljeto imaju praznike baš kao i naša djeca, koji su svako malo u nekakvom štrajku, koji djecu ničemu nisu naučili, a još bi sve to začinili nekakvim povišicama plaće koje im kao zahtjevi upućeni vlasti ne silaze s usana. No, istina je posve drukčija. Godišnji odmor prosvjetnih radnika nije ništa dulji od godišnjeg odmora drugih zaposlenika i reguliran je pozitivnim propisima te sveden na najviše 30 dana, a plaća učitelja početnika značajno je niža od prosječne plaće u zemlji iako je u prosvjeti više od 80 posto visokoobrazovanih zaposlenika. Sve plaće u zemlji rastu, jedino su plaće učitelja i nastavnika zamrznute i sve više zaostaju za onima s kojima se učitelji uspoređuju. I bez obzira na u javnosti vrlo često izgovorene fraze o tome da je obrazovanje najvažnija djelatnost koja zemlju može izvući iz krize i osigurati prosperitet i svakog pojedinca i društva u cjelini, položaj učitelja iz godine u godinu sve je slabiji.

Podcijenjenost koja demotivira

– Položaj učitelja je podcijenjen i derogiran u hrvatskom društvu – naglašava Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja. Podcijenjenost, dodaje, demotivira učitelje, koji, ipak, još uvijek daju daleko više nego što dobiju u materijalnom pogledu od države, ali i u statusnom od društva u cijelosti.

– Problem je velik, jer se premalo ulaže u obrazovanje, premalo se priča o obrazovanju i svim problemima obrazovanja i učitelji su svjesni toga da je sve drugo ispred njih. Reforma obrazovanja kasni, povećanje ulaganja u obrazovanje su, naravno, samo predizborne floskule, a od izbora do izbora obrazovanje kao da ne postoji. Posljedica toga je trajno nezadovoljstvo učitelja i krajnje je vrijeme da se kroz temeljni i granski kolektivni ugovor zaštiti dostojanstvo i položaja učitelja – kaže Šprem.

Prisjeća se da materijalni položaj učitelja nikada nije bio blistav pa je učenike u vrijeme kad se ona školovala.

– Razrednica nam je govorila da moramo imati iznimnu ljubav prema poslu, da ćemo u tome nalaziti satisfakciju, a ne u novcu. Tako da potplaćenost učitelja traje dugo i svi oni koji su se školovali za učitelje bili su svjesni toga da se u obrazovanje ne ulaže, a da oni usprkos tome vole svoj posao. Svi statistički podatci govore da su učitelji doista podcijenjeni u društvu. Od 19 promatranih djelatnosti s visokom stručnom spremom učitelji su na 19., posljednjem mjestu – ističe Sanja Šprem.

Tvrdi da promjene treba učiniti hitno i to već novim Temeljnim kolektivnim ugovorom, a zatim i granskim kolektivnim ugovorima.

– Sada kad smo definitivno izišli iz krize i imamo rast BDP-a, nema izgovora da plaće ne rastu i da ne dobijemo minimalno ono što smo imali prije početka krize. Riječ je o osnovici plaće koju smo imali prije krize, ali i ukidanju dodatnih takozvanih udaraca koje smo pretrpjeli 2012. i 2014. godine, kada nam je zakonom o uskrati oduzeto 4, 8 i 10 posto dodatka na godine staža te Uredbom plaća smanjena za 3, 5, 7 i 9 posto. Zbog toga su najstariji učitelji u sustavu izgubili i oko 13 posto plaće. A nemojmo zaboraviti da je ključ uspjeha škole zadovoljan učitelj. Ako je učitelj zadovoljan i motiviran, onda je i škola uspješnija. Mi smo toga svjesni, ali na tome nitko ne radi – ističe Šprem, nadajući se da će se sljedeća godina iskoristiti za poboljšanje materijalnog i društvenog položaja učitelja.

Mnogi u obrazovanju sa zebnjom očekuju uvođenje informatike kao obvezatnog predmeta, a ni predsjednici Sindikata hrvatskih učitelja nije jasno kako će se to provesti.

– Samo uvođenje informatike ima niz problema kojih trebamo biti svjesni. Uvođenje informatike će najprije prouzročiti problem pronalaženja informatičara za taj posao, jer nedostajat će od 25 do 30 posto potrebnih informatičara za predavanje informatike. Drugo, ne znam gdje će ih naći, jer svi znamo kakve su plaće u školama i koliko informatičari mogu zaraditi u nekim drugim tvrtkama, a sigurno je da plaćama neće privući vrhunske stručnjake u sustav obrazovanja – zaključuje Šprem.

Upozorava također da u razred pred učenike mogu samo stručnjaci koji imaju završenu edukaciju iz psihološko-pedagoške grupe predmeta.

– Bez toga pred učenike ne mogu. Ne znam kako ćemo uvesti informatiku ako pojedine škole, nažalost, još uvijek imaju samo kredu i ploču i to im je osnovno sredstvo te da uvjeti rada u školama nisu podjednaki. Imamo primjera gdje škole imaju pametne ploče i e-dnevnike, a ne razmišlja se da je i ta oprema zastarjela. Imamo, primjerice, školu u Vukovaru, koja od tri računala koja ima pokušava sklopiti jedno. Činjenica je da učitelji moraju kupovati materijal za rad s učenicima, ali o tome se ne piše i ne govori. Ni u jednom drugom zanimanju ne mora se iz svojih plaća ulagati u posao koji se radi ili moliti roditelje da po abecedi doniraju toaletni papir, papir za ruke i sapun da bi u školi imali osnovne higijenske uvjete… Ali to je, nažalost, naša stvarnost – zaključuje Sanja Šprem.

Čime motivirati mlade da budu učitelji

– Obrazovanje u Hrvatskoj problem je svima, jer država u obrazovanje premalo ulaže, puno se priča, ali uglavnom sve ostaje na priči i praznim obećanjima. Učitelji nisu u fokusu resornog ministarstva, ali ni u fokusu javnosti kao stručnjaci koji rade vrlo vrijedan i društveno koristan posao. Ako je u mom fokusu svako dijete, tako bi trebalo biti i Ministarstvu znanosti i obrazovanja, no imam dojam da je prosvjetnoj vlasti najvažnija administracija i da se učitelju sve više pristupa birokratski. Pa i savjetnici koji dolaze u školu najprije će pogledati sve papire, formulare, pripreme za sat, provjeriti je li sve napisano crvenom i plavom kemijskom olovkom, a u razred možda neće uopće ući. Jer ih ne zanimaju ni djeca niti rad učitelja – kaže Gordana Kovač Bluha, učiteljica razredne nastave u OŠ Rapska u Zagrebu i nastavlja:

Bojim se pregovora o Temeljnom kolektivnom ugovoru, jer su svi pregovori do sada učiteljima učinili štetu i svake smo godine izgubili neko od materijalnih prava. Čime ćemo sada biti zakinuti? Skinuli su nam dodatke na staž, na vjernost službi, hoće li nam uzeti regres, božićnicu, troškove prijevoza? Hoćemo li ostati na goloj plaći? I hoće li i to svjedočiti o tome koliko smo mi učitelji cijenjeni u društvu? Moja je plaća pred mirovinu na najnižim mogućim granama pa razmišljam o tome kako ću živjeti s mirovinom kad jedva preživljavam i od učiteljske plaće. Čega ću se tada morati odreći kad sam se svega već sad odrekla – pita se Gordana Kovač Bluha.

– Završila sam učiteljski fakultet, školovala sam se za rad s djecom, a od mene se sve više traži da budem administrativni djelatnik ili da smišljam projekte preko kojih će moja škola izvući novac iz europskih fondova pa će me tada država nagraditi za moj posao. Ministrica mi kaže da ću biti nagrađena za onaj dio posla koji ne radim s djecom. Ne bih li trebala biti nagrađena za rad s djecom? Kad država nema novca, onda nam kaže da mi učitelji smislimo način da novac povučemo iz europskih fondova, a to bi trebali raditi zaposlenici ministarstva, više opreme i bolje uvjete za rad. A mi u školama nemamo ni tekućeg sapuna, ni papirnatih ubrusa niti toaletnog papira i za to roditelji skupljaju novac. Ništa od toga nije posao učitelja!

Učiteljska bi profesija trebala biti najuglednija i najcjenjenija u svakom društvu. Kako promijeniti stav i odnos društva koji govori posve suprotno od te političarske floskule?

– Rješenje postoji, ali ljudi koji već godinama ulaze u ministarstvo jednostavno ga ne vide. Problem je u raspoređivanju novca i određivanju prioriteta. Novca ima, ali ga se usmjerava u neke druge djelatnosti i programe, jer očito je da odgoj i obrazovanje nisu prioritet ove države. Prosvjeta je prioritet samo pred izbore i to na verbalnoj razini, kad se priča o mladima, znanju, budućnosti, ali nakon toga sve padne u zaborav. Pa kako se možemo osjećati cijenjeno i sigurno uz ovakvu vlast i ovakav materijalni položaj – pita se Gordana Kovač Bluha.

Posao učitelja svatko može propitivati

Slično razmišlja i Biljana Pavelić, profesorica informatike u II. ekonomskoj školi u Zagrebu.

– Nije stvar samo u potplaćenosti učitelja nego u dignitetu profesije i u odnosu društva prema učiteljima, prema odgoju i obrazovanju u cjelini. Naša uloga postaje sve beznačajnija, a sve nam se više nameću poslovi koji nisu vezani za neposredni rad s učenicima. Sve više ispunjavamo papire, važnija je forma od sadržaja našega rada. Pravilnici koji se donose, sve ono što se stavlja na papir, kao da služi za to da zaštiti učenike od zločestih nastavnika i to nas vrijeđa. Učenici znaju svoja prava, ali uopće ne razmišljaju o obvezama pa se škola svela na ocjene, na bubanje činjenica, a malo se radi na odgoju mladih i njihovoj pripremi za život – govori Biljana Pavelić te nastavlja:

– Zato iz temelja treba promijeniti odnos prema učiteljima čiji je autoritet srozan, pa naš posao može svatko propitivati. I svaku se našu ocjenu može dovesti u pitanje, pa sve više učitelja ide linijom manjeg otpora kako bi izbjegli moguće konfliktne i neugodne situacije, da ih ne obilazi prosvjetna inspekcija ili savjetnici, a sve to zbog učenika koji nije pohađao nastavu, nije radio svoj posao i koji je zbog toga dobio slabu ocjenu.

Omalovažava nas i prosvjetna vlast, jer sramotno je najavljivati da će se 30 posto povećati plaća onim učiteljima koji sudjeluju u europskim projektima. Jesam za projekte, ali to će opet dovesti do sukoba u zbornicama, jer tko će moći sudjelovati u projektima, tko će o tome odlučivati? Taj bi posao za nas učitelje i za škole trebalo odraditi naše ministarstvo jer nitko se od nas nije školovao za smišljanje projekata i osiguravanje novca za djelatnost kojom se bavimo. Ovako ispada da učitelji ne rade ništa pa imaju vremena za smišljanje projekata i povlačenje novca iz europskih fondova.

A koliko je bilo kojoj vlasti stalo do prosvjete vidi se i po tome da se ministri prosvjete uvijek imenuju zadnji, jer to je najmanje važan resor i obično ga netko dobije po kazni. Najvažnije je tko će biti ministar policije ili financija. Desetljećima se svi političari kunu u Hrvatsku kao zemlju znanja, ali nitko nakon izbora gotovo da i ne spomene obrazovanje. Plaće učitelja svakako bi trebalo povećati da ih se nagradi za njihov rad, ali i da profesija postane privlačna mladim ljudima. I kako uopće privući mlade ljude da budu učitelji? No, problem je što se u društvu ne cijeni znanje i što ono nije temelj za napredovanje, već su u igri neki drugi kriteriji, a osim toga obrazovanje nikada nije bilo stvarni prioritet u ovoj državi – zaključila je Biljana Pavelić.