Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu Nacionalnog plana razvoja sustava obrazovanja otvoreno je do 19. studenog 2022. godine (subota) te vas pozivamo da se uključite u što većem broju i ostavite svoje komentare. Radi se o vrlo važnom dokumentu koji će definirati smjer obrazovanja do 2027. godine, a savjetovanje možete naći na linku: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=22062.
KOMENTAR SINDIKATA HRVATSKIH UČITELJA NA NACRT NACIONALNOG PLANA RAZVOJA SUSTAVA OBRAZOVANJA:
Jedan od ciljeva resornog ministarstva može se iščitati kroz dio teksta koji naširoko govori o broju nastavnih sati, a iz kojeg proizlazi da se njihov broj mora povećati, iako ne postoje čvrsti temelji i analize koje bi pokazale da će takav pristup polučiti željene rezultate u smislu kvalitetnijeg obrazovanja (što smo već obrazlagali tijekom rada radne skupine) jer nije uopće planirana struktura sati čiji će se broj povećati. Nacionalni plan razvoja sustava obrazovanja prepun je površnih analiza te dijelova koji su samo prepisani iz prošlih programskih planova, no temeljem kojih se do sada ništa značajnije u praksi nije napravilo. Problem postoji i u dijelu u kojem se navodi da se „isto tako, zbog pretjeranog oslanjanja na zakonodavstvo kao rješenje većine problema, nedovoljno upotrebljavaju „mekši” instrumenti politike koji bi mogli potaknuti provedbu promjena, kao što su poticaji, financiranje po učeniku, različiti pristupi upravljanju, izgradnja kapaciteta ili upotreba dokaza kako bi se dobila sveobuhvatnija potpora dionika. Iako su gotovo sve države u regiji uvele financiranje po učeniku kako bi potaknule lokalne dionike da smanje mrežu škola kao odgovor na smanjenje broja učenika, Hrvatska još uvijek financira inpute (npr. učitelje).“ Dakle, financiranje po broju učenika je rješenje u nekim drugim zemljama gdje ne postoji toliko problema s osnivačima, odnosno njihovim različitim pristupima obrazovanju. Iako su proračuni nekih osnivača veći od drugih, izdavanja namijenjena za obrazovanje ne rastu proporcionalno rastu proračuna tih osnivača. Stoga svjedočimo lošem i netransparentnom „gospodarenju“ od strane osnivača školskih ustanova diljem Hrvatske. Iz tog razloga posebno je problematičan i onaj dio analize koji navodi da se „škole, gradovi i općine moraju se pridržavati centralno određenih normi kojima se precizno utvrđuje broj administrativnog i pomoćno-tehničkog osoblja koji moraju biti zaposleni u svakoj školi, čime se otežava donošenje lokalnih rješenja koja bi mogla biti primjerenija i troškovno učinkovitija“. Naime, niz je problema koji se redovito događaju, a koji su uzrokovani neadekvatnim postupanjem osnivača: nejednaki i nesigurni uvjeti rada, neosiguravanje sredstava za rad, problemi kod zapošljavanja i zbrinjavanja organizacijskih viškova, produženi boravak, pomoćnici u nastavi, izbjegavanje plaćanja regresa i božićnice, kašnjenje s plaćanjem prijevoza za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, kašnjenje s plaćanjem režija i drugih materijalnih troškova škola, zasnivanje radnih odnosa po podobnosti i neutemeljeni raskidi ugovora na određeno vrijeme, neplaćanje sistematskih pregleda, edukacija te općenito nepoštivanje prava iz kolektivnih ugovora. Upravo je iz navedenih primjera vidljivo kako jedinice područne i lokalne samouprave redovito ne/postupaju pa je očito da će, kada dobiju još veće ovlasti zasigurno doći do još veće netransparentnosti i „kaosa na terenu“ te se otvaraju vrata za ukidanje pedagoških standarda, što će, sudeći po radnim materijalima, biti i dio novog prijedloga Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Tako MZO, kada gotovo 15 godina ne može ispuniti minimum uvjeta propisanih Državnim pedagoškim standardom, neizravno uvodi štetnu mjeru njegovog postupnog ukidanja.
