Tekst napisala: Karmela Šegvić, pravna savjetnica Područnog ureda Split, Sindikat hrvatskih učitelja
Čitaš li pažljivo ugovor o radu prije nego što ga potpišeš? Znaš li koji su uvjeti rada i što te čeka nakon potpisa ugovora?
Poslodavac je odgovoran za to da te obavijesti o važnim značajkama pravnog posla kojeg sklapate, tj. tvog radnog odnosa.
Direktiva (EU) 2019/1152 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima u Europskoj uniji naglašava važnost da radnici budu informirani o bitnim značajkama vlastitog ugovora o radu čime se podiže razina zaštite prava radnika.
Što imaš više znanja i informacija, lakše se možeš zaštititi. Direktivi je upravo to jedan od glavnih ciljeva.
U Direktivi je taksativno nabrojeno što sve ugovor o radu mora sadržavati:
- identitet stranaka
- mjesto rada
- naziv radnog mjesta
- datum početka radnog odnosa
- ako je ugovor na određeno vrijeme potrebno je navesti očekivano trajanje istoga
- trajanje plaćenog godišnjeg odmora
- trajanje i uvjet probnog rada ako postoji
- trajanje otkaznog roka
- pravo na osposobljavanje
- naknadu za rad, uključujući početni osnovni iznos, ostale sastavnice, te učestalost i način isplate
- trajanje dnevnog ili tjednog radnog vremena radnika
- direktiva naglašava da je potrebno unijeti u ugovor i kolektivne ugovore ukoliko postoje, a koji uređuju radne uvjete.
Moguće je pozivati se u ugovoru o radu na druge zakone, kolektivne ugovore i ostale propise ukoliko su u njima određeni otkazni rokovi, plaće, dnevni i tjedni odmor i sl.
Sud Europske unije (dalje: Sud EU) je tijelo koje osigurava jednako tumačenje prava EU i primjenu u svim državama članica. U svom radu važan je jer nadzire i provedbu navedene Direktive.
Tako je u sudskom sporu Lange C-350/99 Sud EU, donio presudu u kojoj je poslodavac dužan obavijestiti radnika o uvjetima pod kojima može zahtijevati prekovremeni rad uz redovito radno vrijeme. Takvom sudskom presudom sud je zaključio da se i prekovremeni rad smatra bitnim uvjetom ugovora o radu. Obzirom na navedeno, poslodavac je dužan radniku u pisanom obliku dati informaciju o prekovremenom radu – bilo u samom ugovoru, bilo kroz upućivanje na zakone ili kolektivne ugovore koji to definiraju.
Presuda Suda EU Mascolo i dr. (C-22/13 i dr.) iako se direktno poziva na Direktivu 1999/70/EZ — Okvirni sporazum ETUC, UNICE i CEEP o radu na određeno vrijeme, odnosi se također na predvidive radne uvjete i sigurnost radnika. Navedena sudska presuda se odnosi na talijanske nastavnike u državnim školama koji su bili zapošljavani na temelju niza uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme za vrijeme trajanja javnih natječaja, ali dužina trajanja procesa zapošljavanja temeljem javnih natječaja nije zakonski propisana niti ograničena te su se time stvorili nepredvidivi uvjeti rada. Sud EU je u svojoj presudi naveo da su odredbe talijanskih propisa protivne odredbama Direktive o radu na određeno vrijeme jer ne navode konkretne rokove za završetak postupaka natječaja, a što dovodi do kontinuiranih ugovora na određeno vrijeme bez objektivnog razloga koji dovode radnika u nesigurnost i nepredvidive uvjete rada.
U hrvatskom obrazovnom sustavu, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, u čl. 107., taksativno propisuje obvezujuće načine zapošljavanja, a što uključuje i striktne odredbe o zapošljavanju na određeno vrijeme kojih se poslodavac dužan pridržavati. Više o ugovorima na određeno vrijeme možete pročitati ovdje. Također odredbe o zapošljavanju propisuje i Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama u čl. 24. – 26.
Direktiva 2019/1152 utvrđuje i nova prava usklađena s potrebama radnika u modernom vremenu.
Tako utvrđuje ograničenje probnog rada. Izričito zabranjuje nacionalnim zakonima da probni rad može trajati duže od 6 mjeseci. Direktiva propisuje i da trajanje probnog rada mora biti razmjerno očekivanom trajanju ugovora o radu na određeno vrijeme, a i ukoliko radnik sklapa više ugovora na određeno vrijeme, drugi i sljedeći ugovor o radu za iste poslove ne smije biti sklopljen uz uvjet probnog rada.
Direktiva 2019/1152 prilagođava se radniku i na način da traži od država članica da osiguraju da se radnik izvan radnog vremena može zaposliti i kod drugog poslodavca. U Hrvatskoj je to odredba Zakona o radu koja propisuje dodatan rad.
Kako su jedni od temelja Direktive predvidivi i sigurni radni uvjeti, Direktiva propisuje da su države članice dužne osigurati da radnik koji najmanje šest mjeseci radi kod istog poslodavca i čije je eventualno razdoblje probnog rada završilo može zatražiti oblik zaposlenja s predvidljivijim i sigurnijim uvjetima rada, ako je dostupan, te dobiti obrazloženi pisani odgovor i to u roku od mjesec dana. Temeljem navedenog radnik zaposlen na nepuno neodređeno radno vrijeme ima pravo postaviti zahtjev za zapošljavanje na puno neodređeno radno vrijeme ukoliko takvo postoji kod poslodavca jer Direktiva takav rad smatra sigurnijim oblikom zaposlenja.
Takva mogućnost propisana je Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi i Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama.
Zakon o odgoju i obrazovanju u čl. 107. st. 11. t. 3. propisuje da se radni odnos u školi može zasnovati bez natječaja s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme, do punog radnog vremena u školskoj ustanovi u kojoj je zaposlen.
Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama propisuje u čl. 24. st. 5. da kada se u školi ukaže potreba za popunjavanjem radnog mjesta, poslodavac je dužan razmotriti ispunjava li neki od zaposlenika te škole uvjete tog radnog mjesta te ukoliko ispunjava te uvjete, ponudit će se prelazak na upražnjeno radno mjesto (u matičnoj ili područnoj školi) izmjenom ugovora o radu bez raspisivanja javnog natječaja, i to zaposleniku koji u školi radi najmanje 12 mjeseci na temelju ugovora o radu sklopljenoga na najmanje polovicu od punog radnog vremena tjedno na neodređeno vrijeme, a drugima može ponuditi.
Zakon o radu u čl. 63. također u skladu s Direktivom propisuje da radnik koji je u radnom odnosu na temelju sklopljenog ugovora o radu za nepuno radno vrijeme kod istog poslodavca proveo duže od šest mjeseci, uključujući i razdoblje probnog rada kada je bio ugovoren, može zatražiti sklapanje ugovora o radu za puno radno vrijeme. A poslodavac je dužan razmotriti mogućnost sklapanja ugovora o radu na puno radno vrijeme te je u slučaju nemogućnosti sklapanja takvog ugovora dužan radniku dostaviti obrazloženi, pisani odgovor u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva.
Poslodavac je obvezan temeljem Direktive 2019/1152 i pružati osposobljavanje radniku za obavljanje posla za koji je zaposlen. Radnik ne snosi troškove takvog osposobljavanja, a osposobljavanje se uračunava u radno vrijeme i, po mogućnosti, odvija tijekom radnog vremena. Direktiva time zahtjeva od poslodavca da provodi cjeloživotno obrazovanje radnika.
Poslodavci u školama su obvezni omogućiti stručna usavršavanja za zaposlenike, a i stručna usavršavanja su obveze zaposlenika. Tako je u čl. 115. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisano da se učitelji, nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji školske ustanove imaju pravo i obvezu trajno stručno osposobljavati i usavršavati kroz programe koje je odobrilo Ministarstvo. Zakonom o radu u čl. 54. st. 1. propisano je da je poslodavac dužan omogućiti radniku, u skladu s mogućnostima i potrebama rada, školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje. U st. 2. čl. 54. propisano je da je radnik dužan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, školovati se, obrazovati, osposobljavati i usavršavati se za rad. Dok čl. 54. st. 4. propisuje da je poslodavac dužan radniku osposobljavanje iz stavka 1. ovoga članka omogućiti u skladu s potrebama obavljanja ugovorenih poslova i o svom trošku, pri čemu se vrijeme provedeno na osposobljavanju uračunava u radno vrijeme i po mogućnosti odvija tijekom utvrđenog rasporeda radnog vremena radnika.
Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama u čl. 29. omogućuje dane plaćenog dopusta za školovanje i stručno usavršavanje, a u čl. 30. propisani su dani plaćenog dopusta za polaganje stručnog ispita.
Direktiva naravno naglašava i ulogu socijalnih partnera pa propisuje da socijalni partneri mogu kolektivnim ugovorima urediti drugačija prava radnika uz zadržavanje opće zaštite radnika.
Sve navedeno je minimalni standard zaštite prava radnika, a države članice EU mogu propisati i veća prava radnicima. Europska unija svojim drugim aktima i socijalnim politikama potiče i obvezuje države članice na ugovaranje što većeg broja kolektivnih ugovora koji osiguravaju najvišu razinu prava radnika.
