Vjerojatno nema učitelja koji ne zna što se dogodilo 25. studenog. Prije godinu dana deseci tisuća nastavnika iz svih krajeva Hrvatske došli su na veliki prosvjed koji je održan na Trgu bana Jelačića. Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem ispričala nam je kako to zajedništvo nikad neće zaboraviti te kako se često sjeti stresa, ali i ponosa na te dane.
– Nikada neću zaboraviti 25. studenog 2019., kaže Sanja Šprem, predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.
Prošlo je godinu dana otkako su nastavnici, nakon 31 dana štrajka, svoje zahtjeve došli potražili na velikom prosvjedu ‘Hrvatska mora bolje’. Podsjetimo, toga je dana u 10 sati povorka krenula od Hrvatskog narodnog kazališta prema Trgu bana Jelačića, gdje je u podne, kada je počeo prosvjed, bilo na desetke tisuća prosvjednika.
– Taj prosvjed pokazao je svu kreativnost koju imaju ljudi koji rade u učionicama, ističe Šprem, prisjećajući se plakata i transparenata koje su nosili nastavnici.
A takav prosvjed, priznaje, nije bilo lako ni organizirati.
– U državi gotovo da nije bilo autobusa, iz svih dijelova Hrvatske nastavnici su željeli doći na prosvjed. Mene je, dok sam ujutro kretala iz Varaždina, nazvao županijski povjerenik i rekao da nije stao u bus jer je došlo previše ljudi. Njega i još neke kolege autom sam skupila i krenuli smo prema Zagrebu, priča Šprem koja je tih dana, zbog koordinacije štrajka, malo i spavala.
Priznaje da su tada, nakon 31 dana štrajka, bili već na izmaku snaga.
– Svaku večer legneš i razmišljaš si što ćeš govoriti drugog dana na pressici, kako ćeš voditi pregovore. Odlazak u štrajk je kao odlazak u minsko polje, uvijek moraš paziti da negdje krivo ne staneš. Prosvjed nam je opet dao snagu. Kad smo vidjeli to zajedništvo, lakše smo mogli krenuti na pregovore, kaže.
Dodaje da je nakon prosvjeda svoje mišljenje promijenila i Vlada.
– Vidjeli su da se ne borimo samo za materijalna prava. Iako se svaki štrajk zapravo vodi i zbog materijalnih prava, mi smo se borili i za ona nematerijalna te upozoravali na položaj nastavnika u društvu. Primijetili su to i u Vladi te su tek nakon prosvjeda imali pitanja o drugim problemima nastavnika, otkriva sindikalistica.
Štrajk je, znamo svi, na kraju uspio, svega nekoliko dana nakon prosvjeda. Uz rast plaća za 12,23 % u 13 mjeseci osigurao je i otvaranje mnogih pitanja važnim učiteljima – poput smanjenja birokracije i ukidanja anonimnih prijava.
Ipak, sindikalistica kaže da i danas imaju posla.
– Iako su se neke stvari popravile, Ministarstvo i dalje spremačice zapošljava na kapaljku pa žene padaju s nogu čisteći ogromne površine škola. Uz to, pandemija je stvorila posebne probleme. Nije istina da u školi nema transmisije virusa. Gotovo da nemam prijateljice-učiteljica koja nije bila ili zaražena ili u samoizolaciji, a glavni problem im je smanjenje plaće za vrijeme samoizolacije, ističe Šprem.
Samog štrajka sjeti se gotovo svakog dana.
– Dugo mi je trebalo da uspijem naći dovoljno vremena i razmisliti o svemu što smo učinili. Štrajk, kao ni taj prosvjed, nikada neću zaboraviti, zaključuje Šprem.
