Što nam govori nedavna odluka Vrhovnog suda u sporu o povećanju osnovice prema Sporazumu Vlade RH i sindikata javnih službi iz 2009. godine?
Vrhovni sud RH ovih je dana objavio presudu u slučaju prava na povećanje osnovice za 6% za 2016. godinu za javne službenike prema Sporazumu iz 2009. godine. U tome sporu prethodno su svi županijski sudovi donijeli pravomoćne presude u korist radnika u javnim službama. Unatoč tome Vlada RH nije htjela isplatiti ono što duguje svojim građanima i njihovim obiteljima već je Državno odvjetništvo podnijelo pravno neutemeljeni zahtjev za revizijom na Vrhovnom sudu. Prema Zakonu, svrha revizije na Vrhovnom sudu je ujednačavanje različite sudske prakse. Ovdje različite sudske prakse nije bilo. Na naše zaprepaštenje jedno sudsko vijeće je reviziju prihvatilo, a drugo odbilo. To je u redovima sindikata izazvalo sumnju da se izvršna vlast upustila u nedopušteni utjecaj na sud ili na pojedine suce. Sumnja nije bez temelja s obzirom na nekoliko prethodnih presuda vezanih za sindikate. Tako npr. Vrhovni je sud donosio odluke suprotne konvencijama Međunarodne organizacije rada, ratificirane u hrvatskom parlamentu, u sporovima oko vraćanja koeficijenta i u nekoliko sporenja oko prava na štrajk od kojih je najeklatantniji onaj na Hrvatskim studijima. Odluka Vrhovnog suda ovaj puta bila je u korist radnika.
U stanju u kojem se nalazi hrvatsko pravosuđe, ovo je ipak jedna optimistična crta. Dok Vrhovni sud otvara nadu da je pravno postupanje i pravda za radne ljude, ipak na kraju, uz sve nepotrebne peripetije, moguća u ovoj zemlji, Vlada RH zatvara perspektive odgovornog i iskrenog postupanja prema vlastitim građanima.
Vlada RH nije smjela voditi ove postupke protiv vlastitih građana. Osim prava postoje i moralne vrijednosti i obaveze. Radni ljudi su se svojevoljno odrekli povišice prije 11 godina i ugovoreno je, dogovoreno i obećano da će im se povišica vratiti kada zemlja izađe iz krize. Vlast je to morala učiniti čak i da je ona, a ne mi, dobila sve sudske sporove. To da smo na sudu morali izboriti izvršenje jednog fer i društveno odgovornog dogovora je veoma depresivna činjenica za stanje u zemlji.
Još od 2016. godine Vlada pokušava izigrati dvjestotinjak tisuća ljudi i sindikate koji ih zastupaju. Taj u svakom pogledu štetni napor u ozbiljnoj državi otvorio bi pitanje odgovornosti i sankcija za sve one koji nisu bili sposobni procijeniti što je korisno, a što je štetno kako za samu Vladu tako i za društvene i demokratske procese u zemlji. Kako Vlada može očekivati da građani neće varati svoju Državu, ako ona vara njih? Vladin postupak je pravi debakl u višestrukom smislu. Stvorila je nepotrebne sudske troškove državnom proračunu, opteretila je sudove masovnim sudskim tužbama, doživjela je političku i moralnu kompromitaciju, razvila nepovjerenje u odnosu sa socijalnim partnerima, ukratko, napravila je sve da uruši svoj ugled među zaposlenicima i njihovim obiteljima.
Zašto se to dogodilo? Tko ih je savjetovao? Ne vjerujemo da je premijer bio izravno uključen u ovo pitanje pa je na njemu potražiti odgovorne za ovaj društveni fijasko i ispričati se svim svojim zaposlenicima. Očito se radi o nekompetentnosti u ministarstvima i Državnom odvjetništvu, koje je hranjeno mišljenjima raznih „stručnjaka“, primjerice s katedre radnog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu. Jedan od tih, primjerice, Viktor Gotovac je u medijima naširoko tumačio da Sporazum nema snagu kolektivnog ugovora, a 2017. godine je savjetovao tadašnjeg ministra rada Tomislava Ćorića, da u pregovorima o plaćama uvjetuje potpis sporazuma sa sindikatima njihovim „priznanjem“ izjave da Sporazum iz 2009. godine više ne važi. To je gospodin Gotovac, kao savjetnik Vlade radio u njenoj službi, ali ne i u službi istine, što nije na čast nekome tko uživa znanstvene prerogative.
Dugotrajno sporenje po ovom pitanju je također slika i prilika kvalitete društvenih odnosa u Republici Hrvatskoj. Počelo je velikim štrajkom prosvjetara 2006. godine, kada je ugovoren rast osnovice od 6% u iduće tri godine. Prve dvije godine dodatak je isplaćivan, da bi zbog globalne financijske krize 2009. godine sindikati pristali na odgodu isplate zadnje tranše sve dok se gospodarstvo ne oporavi. Spomenutim sporazumom dogovoreno je da će se osnovica vratiti na razinu iz 2009. godine kada BDP dva kvartala za redom poraste za 2%. To se dogodilo tek u dva kvartala u 2015. godini. Isplata je trebala uslijediti u 2016. godini, ali je Vlada HDZ-a to odbila učiniti, oslanjajući se na savjete ulizica i neznalica.
Na žalost, u kronologiji ovih napora imali smo prepreke čak i unutar sindikalnih redova. Također je nezaboravno kako su i u Vladi SDP-a pokušali izbjeći obavezu tumačenjem da podatak Državnog zavoda za statistiku o rastu BDP-a, krajem 2015. godine, ne treba zaokruživati niti na petoj decimali (podatak je glasio 1,99948%).
Možemo zaključiti, Vrhovni sud ovom odlukom nije bacio u blato dostojanstvo radnih ljudi u javnim službama, međunarodne standarde, demokratske obaveze države, i nije dodatno urušio nadu u vladavinu prava i razinu društvenog života u RH. Međutim, izvršna vlast je zahtjevom za revizijom u nečemu što su pravomoćne sudske presude pokušala mukte izbjeći svoje obveze. Djelomice je i uspjela. Odluka Vrhovnog suda donesena je mjesec dana prije nego što sporovi odlaze u zastaru. Međutim, oni koji u Vladi misle da su time nešto dobili i koji ne vide moralne i društvene konzekvence ovakvih manipulacija s pravosuđem, ljudima, istinom i sindikatima nemaju mjesta u bilo kojoj ozbiljnoj demokratskoj vlasti.
U Zagrebu, 20. prosinca 2020.
Za Maticu hrvatskih sindikata,
Vilim Ribić, predsjednik
Sanja Šprem, potpredsjednica
