Za subotnji specijal Jutarnjeg lista o tome kako je biti učitelj u Hrvatskoj, između ostalih, svoja je razmišljanja podijelila naša dugogodišnja članica, Đurđica Krtanjek. Vjerujemo da mnogi dijele njeno mišljenje koje prenosimo u cjelini:
"Problemi? Odakle krenuti? Od sustava i njegove strukture, najbolje. Ne mislim ovdje na našu aktualnu vertikalu obrazovanja koja je zrela za radikalniju promjenu, a s obzirom na duljinu trajanja osnovnoškolskog obrazovanja. Ne, kad kažem sustav tada ponajprije mislim na funkcioniranje resora obrazovanja na državnoj razini, ali i na onaj dio koji je pod utjecajem lokalne samouprave. Zašto to govorim? Zato što sam kao učiteljica s gotovo 36 godina staža u obrazovanju imala prilike, da ne kažem bila dovedena u poziciju provođenja kojekakvih upitno uspješnih i potrebnih promjena i reformi. Pogledajte samo koliko smo ministara obrazovanja promijenili! Sjetimo se samo kako i kada svaki put u postizborno vrijeme doznajemo tko će voditi resor obrazovanja u novoj Vladi – uvijek je to ministar čije ime saznajemo zadnje. Ja nikad u ovih 36 godina u školi nisam čula od vladajućih da obrazovanje nije bitno, da naš posao ne vrijedi, da ih ne zanima što mi imamo reći o potrebnim reformama… Ali sam u svih ovih 36 godina svjedočila tome da je obrazovanje „zadnja rupa na svirali“, da je zbog omalovažavajućeg odnosa države prema nama zaposlenima u resoru naš profesionalni dignitet srozan i da se nas, struku, najčešće ne pita (ili nas se pita pro forme, a odluke se i nadalje donose temeljem upitnih kriterija i uvjetovane kojekakvim okolnostima i utjecajima koji nemaju veze s mišljenjem i potrebama struke!). Svjedočila je tome i moja platna lista…
Sustav osnovnoškolskog obrazovanja u kojem radim je specifičan sustav u kojem se isprepliću mnoge različitosti pa je, jasno nam je svima, teško donijeti i propisati neka univerzalna rješenja. To su velike, prenapućene gradske škole koje rade u dvije (pa čak neke i tri) smjene, u kojima sjedi po 30-ero učenika… To su i male seoske školice koje svake jeseni strepe hoće li uspjeti dobiti odobrenje za razredne odjele zbog premalo učenika… To su škole koje imaju ekipiranu stručnu službu i one koje imaju eventualno pedagoga… To su škole koje su opremljene najsuvremenijom opremom, ali i one koje nemaju pristup internetu… I sve je to nama jasno, ali isto tako je jasno da upravo mi, oni koji radimo u takvim, različitim školama, najbolje znamo koji su problemi i koji sigurno imamo najbolja rješenja za iste. A rijetko nas se pita…
I sad, kad bi promatrač uzeo u obzir navedeno - sramotno niske plaće, odnos vlasti i šire javnosti prema radnicima u obrazovanju, uvjete u kojima radimo - zabrinuo bi se za kvalitetu odgoja i obrazovanja u ovoj našoj zemlji. Međutim, ne trebaju brinuti (a sigurna sam da oni to znaju i iskorištavaju)! Velika većina pripadnika učiteljske struke radi svoj posao maksimalno profesionalno odgovorno, entuzijastično, motivirani, prije svega, svojim učenicima. Rade koristeći vlastite resurse, često izvan okvira svoga zaduženja i preko norme - sjetimo se samo nastave na daljinu! A nastava u uvjetima korone je posebna priča! Našim je učenicima, samo zahvaljujući cjelodnevnom radu njihovih učitelja, osiguran kontinuitet obrazovanja u uvjetima proljetnog lockdowna. O zahtjevnosti rada ove školske godine, u uvjetima određenima epidemiološkom situacijom, dalo bi se pričati. Od ne/mogućnosti provođenja svih mjera, rada s učenicima koji su zbunjeni svim ograničenjima, zabrinutim roditeljima pa do toga da mnogi od nas radimo iako sami spadamo ili imamo u obitelji osobe koje spadaju u rizičnu skupinu. Ali, radimo…
I da, učitelji stvarno ne rade samo četiri sata dnevno i nisu tri mjeseca na godišnjem odmoru!"
